Language   

Jama

Ivan “Goran” Kovačić
Back to the song page with all the versions


Traduzione italiana di Mario De Micheli, Editrice Magma, Milano...
JAMA



I.

Jama I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kapljâ dana bijesni oganj pâli
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pakô bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: »Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati...«

A silno svjetlo, ko stotine zvonâ
Sa zvonikâ bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: »Zgnječi svoje oči!«
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.
Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom.
»Smijte se!« — ubod zapovijedi prati —
»Oboce svima pred krst ćemo dati!«

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U múku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
»Šutite!« — rikne krvnik — »nije lako,
Al potrebno je, da tko ne bi bježo.«
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
»Eh, jednu malu vidio sam danas...«
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce — žica me probode.

III.

Jama III

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: »Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!«
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

»Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!«
Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! — rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda — zbrajo, odbijo, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nôžnome bridu.

IV.

Jama IV

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog — što kriknu, zagrca —
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

Jama V

— O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
— Ko da na čelu netko nešto dijeli —
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zorâ:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago —
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja — kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s plećî. U dubinu.

VI.

Jama VI

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam — tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami —
Sav pakô jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi —
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Jama VII

Ušutjeh. Sâm sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pakô gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! — al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo —
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.
Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba —
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše —
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! — Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! — rekoh sebi; — To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se — al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sáma sebe osjećo sam krivim,
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.
O nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo —
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l’ je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: ustâ, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Jama X

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vratâ, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pâle
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i mukâ,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gorâ, prasak mukô
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: »Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!«
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i doségnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! — s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

LA FOSSA

I.
Splendore e tenebra è il mio sangue.
Dal profondo degli occhi
mi strapparono la luce e la dolce tiepida notte.
Ora il lampo del giorno solo dietro la fronte
m'accende le sanguinose pupille.
Nel cavo della mano si spensero i miei occhi
dove ancora palpitava un volo d'uccelli
quando vi si specchiò l'ultimo cielo.

Nell'azzurro delle pupille
sentivo affondare il mio volto rigato di sangue.
Sul palmo della mano ormai incapaci di pianto
i miei occhi ridevano alla luce
e caldo e denso il sangue
stillava tra le dita che il carnefice
per uno strazio più grande
mi conficcò nelle orbite vuote.

Poi la dolcezza del sangue m'invase
come se mi sciogliessi in lacrime vere.

L'ultima luce ch'io vidi prima della notte atroce
fu il bagliore del coltello,
il grido bianco della mia cecità,
fu la bianca pelle dei carnefici
nudi fino alla cintola.
Fu così nudi che ci strapparono gli occhi.

Mai così viva, dolorosa luce,
mai così forte tu sorgesti all'alba!
Mai così balenasti nel fulmine o nel fuoco!
Mi crepitavano di lacrime ardenti
le devastate occhiaie
e nel tormento mi giungevano i gridi dei compagni,
sentivo esplodere i loro lampi.
Non so quanto durò questo fuoco ruggente
se già due bulbi induriti e nodosi
mi stanno crescendo nelle orbite vuote.

Caddi stringendo gli occhi nella mano.
O madre, dissi, ora che sono cieco
chi potrà ancora piangere per tè?
Nella folle memoria sgorgò l'intensa luce
come il fragore di cento campane
da bianchi campanili.
O divina luce di Sion, albero bianco,
luna e fiume, o mia luce come latte materno!

Quando il carnefice mi costrinse a chiudere gli occhi
non m'aspettavo questo estremo dolore.
Demente caddi di schianto sui ginocchi
e già nel crampo della mano
stringevo gli occhi miei.
Più nulla intesi, m'inghiottì un abisso
che su di me si chiuse come tomba.

II.
Ci risvegliarono con fredda orina e percosse,
col fuoco di un tizzone.
Ci bucarono i lobi delle orecchie
con una punta di ferro scheggiata
e un ordine seguì quella tortura:
Ridete, perché prima dell'ultimo strazio
vi metteremo gli orecchini!

Un ridere sinistro, disumano, si diffuse tra noi
come se a ridere fossero dei morti:
un delirio che impaurì anche i boia.
Allora ci caddero addosso colpi di frusta
e noi ciechi, tra quel ridere atroce,
rimpiangemmo i dolori di un tempo.
Poi diventammo muti, inorriditi
d'essere ancora in vita.
E in quel prostrato silenzio
ci passarono tra i lobi il fildiferro.
Nel silenzio mi raggiunse il canto
di un uccello dal bosco.

Ora ogni gesto provocava un gemito.
Vi tormenta, disse il carnefice,
ma a questo modo non potrete fuggire.
E così nessuno di noi mosse più il capo
per non ferire il compagno vicino.

Di una fuga impossibile sicuri,
i nostri boia ripararono all'ombra.
Sentimmo un forte masticare, un fresco
gorgogliar d'acqua nelle gole arse
come dopo una dura fatica.
Di lì a poco si lanciavano lazzi, immondi scherni.
Tra sonori sbadigli e flatulenze
sembrava che ci avessero scordato.
Ehi, che ragazza ho adocchiato quest'oggi!
vociò qualcuno, accompagnando
con osceno commento il suo ricordo.

Al gorgogliare dell'acqua e del vino
la nostra colonna si agitò e il fildiferro mi morse.

III.
Folle, nella mia fila, una donna gridò: "O gente,
un incendio divampa! Una casa brucia!"
E il fildiferro più furiosamente
riprese a lacerarci le tumefatte orecchie.
Svenuta a terra s'abbatté la donna.
Gattacci guerci, teste di morto, musi di gufo,
camminate!, urlò ebbro un carnefice.
Per ridarvi la vista
vi riempiremo le occhiaie di brace.
E con un colpo di coltello
sfregiò il volto di un vecchio,
gli troncò un orecchio
che restò appeso oscillante al fildiferro:
un acuto lamento e nella notte
l'incespicante correre di un cieco
inseguito e raggiunto,
il tonfo sordo dell'accoltellato.

Così almeno sei salvo, io dissi nel mio buio,
ignorando che ci portavano alla fossa.

Il cuore mi batteva dentro il petto
e attraverso il filo di ferro
sentivo il batticuore dei compagni
mentre la fila avanzava.
Oh, come battevano gemendo i nostri cuori
nella notte funesta!
In quel battito vidi i miei pensieri
come al centro di una grande luce.

Così di nuovo come in quel mattino
riconobbi la fossa già scavata
e cupamente v'intesi cadere la prima delle vittime.
Mentalmente decisi di contare:
nella colonna ero il cinquantesimo.
Allora attesi, registrando
dati precisi: chi già cadeva nella buca,
chi stava per cadervi. Addizionavo
e sottraevo i colpi, le cadute,
con ogni forza della mente
tesa nella coscienza,
perché nessun dettaglio mi sfuggisse.

Una cicala cantò, sulla pianura
una nuvola stese la sua ombra.
Accanto a me un carnefice si svuotò la vescica
mentre un altro sgozzava i prigionieri.
Ogni cosa brillò dentro il mio udito
come negli occhi
il balenare al sole di una lama.

IV.
Ad un colpo attutito seguiva un singulto strozzato,
poi il cadere, il rotolare lento
di un corpo inerte: mi rendevo conto
che alla gola andava il primo colpo,
il secondo alla schiena.
Con gli altri a imputridire
la vittima era spinta nella fossa.
Davanti a me cadeva un compagno morente,
alle spalle ne urlava un altro di paura.

Nella mia mente addizionavo i colpi,
sottraevo i caduti,
ma lo stesso ogni grido, ogni singulto
mi feriva nel cuore come un morso.
Un uomo che gemeva con angoscia infantile,
scannato gettò un rantolo agghiacciante.

Tremavo pensando che il mio calcolo
fosse sbagliato e a un tratto
una granata esplose nella buca.
La terra sussultò, uno sgomento
smisurato m'invase
stroncando ogni illusione di salvezza.
Ma la coscienza restò sveglia:
i nervi, il sangue, la carne, la pelle
mi si fusero insieme nell'udito.

Contai trentuna vittima
e sessantadue colpi di coltello.
Mi parvero vibrati con minore energia
e in me rinacque una speranza.
A ogni grido dal fondo della fossa
altre granate esplodevano e i morti
ora cadevan giù in un lago bollente di sangue.
In terrore sull'orlo della buca
su quel sangue mi sentii scivolare.

V.
Vedevo, sì, io vedevo come se avessi nuovi occhi.
Vedevo la pelle bianca e il coltello assassino,
le vittime davanti ai carnefici
come gli agnelli riluttanti e tuttavia mansueti
che muovono incontro
alla lama che li deve sgozzare.

Avanzavamo come a una fila per il pane.
Non più gesti di strazio, non più lacrime e gridi.
Sotto il sole feroce ci falciavano
come spighe fruscianti:
con suono uguale ci sgorgava il sangue
dalle gole recise.
E la fila avanzava, si fermava.
Un rantolo, una spinta, una caduta, un passo
ancora. Sgorgava a fiotti il sangue.
Ne sentii il gusto amaro sulla bocca:
il sangue di un compagno che mi stava davanti
con un altro sull'orlo della fossa.
E più atroce della mia cecità
il buio mi sconvolse, dominò i miei sensi.

Poi, come un fitto improvviso gridare,
la luce sfolgorò.
O fiamma, o vampa, o fulmine e neve!
O irresistibile luce senza ombra,
pungente trafittura delle mie pupille!
Davanti a me un compagno
come aggredito da un crampo
barcollò, gettò un grido, esitando si sporse,
il suo sospiro si spense in un rantolo,
di colpo sprofondò. Ogni cosa ricordo: già oscillavo
privo d'equilibrio, già ero preso
da quel vuoto angosciante
mentre dietro di me s'apriva un altro baratro.
Nel mio petto balenò una freccia bianca,
un'altra nera mi ferì alla schiena: e caddi.

VI.
Dalle tenebre mi destò un brivido: addosso
mi pesava il freddo corpo di un compagno.
Il gelo della morte m'invase,
mi penetrò il terrore.
Accanto a me una donna gemeva.
Io ero nella fossa fra gelide carni straziate,
giacevo sopra un cadavere
di viscido sangue.

Ma poi da quel gelo
mi nacque un tremito di speranza, il lamento
di una donna svegliò la mia ragione.
Mi voltai e ansiosamente verso la voce
tesi la mano toccando una ferita.

Per la prima volta ogni mia energia
ebbe così il sopravvento sulla morte.

Poi a un nuovo lamento ritrassi la mano
che affondò in un cranio spezzato.
Fu come se tutti quei corpi urlassero insieme
e nel buio l'inferno
rispondesse con eco sinistra.
Cadde un'altra granata: fui sconvolto
Cercando un appoggio con sforzo supremo
allungai ancora la mano
che incontrò una gola squarciata.
Il corpo morto scivolò su di me
con un flusso di sangue dall'aperta ferita.

Venne dall'alto un rumore di passi,
un suono di voci.

Dio mio! Ora la donna mi abbracciava
col gelido abbraccio della seconda morte.
Come era rugosa la pelle del suo volto!
Era un volto senile come il volto
della madre di mia madre.
Così mi parve che anche mia madre
per colpa mia fosse morta.

Continuando il lamento la donna spirava
e io volevo che ciò non accadesse.
Chiesi allora perdono a tutti i morti.
Sentii contrarsi le sue dure labbra e svenni.

Quando tornai in me piangevo ancora.

VII.
Solo tra quei gelidi corpi, tacqui.
Già sentivo il freddo mortale tra le spalle,
nelle gambe, nei piedi, ma in quel gelo
avevo sete: nella bocca riarsa
la gola ardeva, la lingua era di fuoco.
E a tale ardore
anche il gelo di morte si ritrasse.

Non un grido rompeva ora il silenzio.
Il terribile peso che opprimeva il mio corpo
col gelo della morte non dava refrigerio
alla mia gola: cresceva solo di peso.
Ma ecco, e quasi gridavo: un'acqua cade!
Dall'alto la sentivo cadere sopra i corpi,
ma quel getto glaciale scorreva come incendio
e bruciava, bruciava, bruciava.

Sopra la pelle nuda,
sul petto, sul ventre, sui fianchi, sulle spalle
uno scroscio nevoso accende un fuoco ardente
e scava nelle carni atroci solchi.
Quando mi tocca il labbro quel getto bruciante
s'infuoca anche la lingua: calce viva!

La fossa è colma, la calce è gettata sui corpi
perché i morti non appestino l'aria.
E la fiamma della loro carità
che riscalda i defunti!

Sento i cadaveri che si contraggono
come pesci morti cosparsi di sale.

La contrazione dei nervi,
il trasalire dei corpi sotto il mio corpo
mi fa quasi benedire il colpevole
di tanto orrore:
vicino a me col corpo ancora vivo
la vecchia donna mi accarezza
sapendo che le mie pene non sono finite.

VIII.
Quando si placò quel morto sussulto di vita,
udii i passi di qualcuno
che ancora veniva a ispezionare la fossa.
Poi la pace regnò come un secolo spento.
Districai un piede e strinsi i gomiti
come un becchino per uscir dalla tomba.

I corpi si smuovevano, mi slittavano sopra,
lentamente franavano e quei morti ridevano,
piangevano, gridavano e invocavano,
furiosamente tendevano le braccia
cercando d'afferrarmi...
Sentivo l'unghie, le ginocchia, i fianchi,
le bocche inquiete su di me.

M'arrestai impietrito e anche i morti
s'arrestarono immobili: diminuì il loro peso.
Un piede mi crollò sulla spalla.
Ora nessuno m'opprimeva più.
Mentre salgo, pensavo, i morti cadono in basso.

Lunghi capelli femminili m'allacciarono il collo.

E a un tratto m'arrivò sulle labbra
la freschezza dell'aria.
Ero giunto vicino all'orlo della buca.

Bevvi quell'aria avidamente e un denso sangue
mi sgorgò dalle nari nella gola.
Ridevo, ma chi avesse visto quel mio ridere orrendo
avrebbe pianto o sarebbe ammutolito.
Chi mai riuscirà più a consolare
la mia miseria? Ormai la gente penserà ch'io rida
quando piango o che pianga quando io riderò.
Le mie orbite vuote, nidi d'inferno,
ricorderanno per sempre il dramma della fossa.

In me sentii l'angoscia
d'abbandonare i morti nella buca
perché l'aria era viva e io più non vivevo.
Aspettavo che ancora
venissero a buttarmi nella fossa.
Ma le ferite gridavano: sei vivo!
Sì, sono vivo.
Cadeva la rugiada, discendeva la sera.

IX.
Mai con più desiderio avevo atteso la notte.
Ecco, mi dissi, lungo i corpi morti
la rugiada sino a me discende
E la mia lingua ardente già lambiva le gocce
stillanti dalle membra irrigidite.

M'arrampicavo con selvaggia rabbia
premendo su quei corpi, sui ventri, sui petti,
e se ne sprigionavo un rantolo, un gorgoglio,
ormai non ne avevo spavento. Risalivo
afferrandomi agli arti e ai capelli
sospinto da una sete furibonda.

Come sulla terra friabile di un campo
avanzavo tormentando quei corpi,
lasciando forse un'impronta
su mia sorella, sul mio vicino di casa,
sulla dolce carne della mia ragazza.
Folle forza m'infondeva la sete.

E uscito dalla fossa dimenticai la prudenza.
Era questa la notte?
Mi trascinai bocconi sino all'erba,
ferocemente la succhiai, la strappai coi denti
per divorarla, mi ci immersi
come dentro l'acqua di un lago.

Rinvenni con la bocca piena d'erba.
Ardevo e avevo freddo. Ero salvo,
ma dove nascondermi? Tremavo.
Da lontano mi giungeva il canto dei carnefici
irridenti alle nostre torture.

Una vampa d'odio mi prese e il dolore finì.

X.
Di colpo il vento mi portò dal villaggio
l'odore dell'incendio e in quell'odore
rivissi ogni ricordo: le vendemmie e le nozze,
e le danze, le veglie, i funerali, i lamenti:
ciò che la vita semina e la morte raccoglie.

Ma dove sono le brevi gioie d'un tempo:
il riverbero dei vetri, il nido della rondine,
lo stridere di una chiave dentro la serratura,
un raggio di sole che indora la porta di casa?

Dove sono le finestre e l'azzurro quadrato del ciclo,
la porta che si apre sul focolare benedetto?
Dove sono i sonagli della stalla
che attraverso le mura, come da arcane distanze,
filtrano nei nostri sogni?
E le stelle che sopra i nostri rifugi
accendono secoli di pace?

Né pianti, né risa, ne lamenti, ne canti.
Errabonda la luna splende sulle rovine,
il singhiozzo remoto delle fontane tace,
la carogna di un cane giace in mezzo alla strada.

Ma c'è ancora un paese
dove un uomo può vivere la sua aspra esistenza,
dove può anche colpire una mano amica,
dove può stare sereno anche vicino al malvagio?
C'è ancora un luogo dove i bambini piangono,
dove un padre ha una figlia e la madre un figlio,
dove se muore la sorella
il fratello le infiora il petto di gigli?

C'è ancora un luogo dove sul balcone
i fiori danno gioia e consolano il dolore
e dove il più gran bene
è una madia, una tavola, un bicchiere di vino?

Tuonò dal bosco un'esplosione,
generando subito dopo un disperso fischiare
di proiettili. Il sibilo alto e sperduto
passò su di me. Una battaglia!
Il castigo s'annuncia. Illuminante
provai dentro di me una gioia vitale,
nel mio cuore s'accesero tutti i focolari,
ogni vena del sangue fiammeggiò di vendetta
e giunto a mezzo il cielo, come una freccia balenante,
il sole della libertà frantumò la mia notte.

Così, guidato dal fumo, corsi,
quasi volai incontro ai vostri spari.

E qui, fratelli, sconosciuti eroi,
qui mi avete trovato, coricato su un fianco.
Cantavate e come un segno di Dio al primo mattino
mi bagnò una luce infinita.
Domandai: sto sognando? Chi è che canta?
E chi ha fasciato le mie ferite?

Una dolce mano di donna mi si posò sulla fronte,
una voce parlò: "Partigiani
siamo. Il tuo martirio è vendicato, riposa
amico". E io tesi le mani,
toccai il suo viso gentile d'infermiera,
i suoi capelli, il fucile.

Il mio pianto fu solo un singhiozzo
della gola e del cuore: non avevo più occhi,
le mie ultime lacrime
le avevo versate sul coltello del boia.

Sì, non ho occhi per vedermi, ne forza
per venire con voi
anche se lo vorrei con ogni forza.
Chi siete e da dove venite non so,
ma alla vostra luce mi scaldo.
Voi cantate e io dalla morte risorgo.
La sacra libertà e la vendetta presagisco.
Il vostro canto
mi restituisce la luce degli occhi:
forte come il popolo, alto come il sole.


Back to the song page with all the versions

Main Page

Note for non-Italian users: Sorry, though the interface of this website is translated into English, most commentaries and biographies are in Italian and/or in other languages like French, German, Spanish, Russian etc.




hosted by inventati.org