Он не вернулся из боя
Vladimir Semënovič Vysotskij / Владимир Семёнович Высоцкий| Versione bulgara di Dobromir Tonev (1984) | |
| ON SE NIJE VRATIO IZ BOJA Zašto je sve tako čudno? Mada je isto kao i prije, isto nebo, opet plavo ista šuma, isti vazduh i ista voda samo što se on nije vratio iz boja, ista šuma, isti vazduh i ista voda samo što se on nije vratio iz boja. Neću sad znati ko je u pravo bio od nas u našim sporovima bez sna i pokoja nedostaje mi on tek sada kad se nije vratio iz boja, nedostaje mi on tek sada kad se nije vratio iz boja. Izletjelo mi je danas, ko proljeće iz zatvora greskom sa ga pozvao: druže, ostavi mi da pušim a odgovor – tišina on se juče nije vratio iz boja, druže, ostavi mi da pušim a odgovor – tišina on se juče nije vratio iz boja. Naši nas mrtvi u nevolji neće ostaviti, naši su umrli kao stražari, ogleda se u šumi nebo kao u vodi i drveće plavo stoji, ogleda se u šumi nebo kao u vodi i drveće plavo stoji. Imali smo i mjesta u zemunici dosta, i vrijeme nam je teklo zajedničko. Sve je to sada samo moje, ali čini mi se da se to ja nijesam vratio iz boja, Sve je to sada samo moje, ali čini mi se da se to ja nijesam vratio iz boja. | САМО ТОЙ НЕ СЕ ВЪРНА ОТ БОЯ Всичко някак е друго... А както преди пак просторът е тих и спокоен, и гората е същата с тези води... Само той не се върна от боя... Аз не знам кой беше прав - често спореше с мен и държеше на правдата своя. Аз разбрах, че ми липсва от онзи момент, в който той не се върна от боя. Неуместно мълчеше, не пееше в такт, нещо друго все бъбреше, свое, всяка сутрин ме будеше още по мрак, а от вчера го няма. От боя. И не само това, че е пусто сега: изведнъж осъзнах - бяхме двама... И раздухваше вятърът мойта тъга, щом след боя разбрах, че го няма. Пролетта се отскубна днес като от плен и гласът ми увисна в покоя: "Ще запалим ли, брат!" - но е тихо край мен. Вчера той не се върна от боя. С нас отново са мъртвите, щом сме в беда. Те са даже в смъртта часови... Отразен в тоя лес като в синя вода, небосводът притихва спокоен. И в землянката имаше място за нас, беше общо и времето в строя. Всичко вече е мое, но мисля, че аз, сякаш аз не се върнах от боя. SAMO TOJ NE SE VĂRNA OT BOJA Vsičko njakak e drugo... A kakto predi pak prostorăt e tix i spokoen, i gorata e săštata s tezi vodi... Samo toj ne se vărna ot boja... Az ne znam koj beše prav – često sporeše s men i dăržeše na pravdata svoja. Az razbrax, če mi lipsva ot onzi moment, v kojto toj ne se vărna ot boja. Neumestno mălčeše, ne peeše b takt, nešto drugo vse băbreše, svoe, vsjaka sutrin me budeše ošte po mrak, a ot včera go njama. Ot boja. I ne samo tova, če e pusto sega: izvednăž osăznax – bjaxme dvama... I razduxvaše vjatărăt mojta tăga, štom sled boja razbrax, če go njama. Proletta se otskubna dnes jato ot plen i glasă mi uvisna v pokoja: «Šte zapalim li, brat!» - no e tixo kraj men. Včera toj ne se vărna ot boja. S nas otnovo sa mărtvite, štom sme v bela. Te sa daže v smărtta časovi... Otrazen v yoja les lato v sinja voda. nebosvodăt pritixva spokoen. I v zemljankata imaše mjasto za nas, beše obšto i vremeto v stroja. Vsičko veče e moe, no mislja, če az, sjakaš az ne se vărnax ot boja. |
