Nati nel Ventitré, fucilati nel Quarantadue
Rua Port'AlbaOriginale | Il testo originale serbocroato (bosniaco) della poesia di Izet... |
NATI NEL VENTITRÉ, FUCILATI NEL QUARANTADUE Questa sera ameremo per loro. Erano 28 Erano cinquemila e 28 ce n’erano piu’ di quanto amore ci sia mai stato in una poesia ora sarebbero padri ora non ci sono piu’. Noi, che sui marciapiedi di un secolo abbiamo sofferto le solitudini di tutti i Robinson del mondo, noi, che siamo sopravvissuti ai carri armati e non abbiamo ucciso nessuno, questa sera ameremo per loro. E non chiedere se potevano tornare. E non chiedere se si poteva tornare indietro mentre per l’ultima volta rosso come il comunismo, bruciava l’orizzonte dei loro desideri. Attraverso i loro anni senza amore, trafitto e ritto, e’ passato l’avvenire dell’amore. Non ci sono stati segreti di erba schiacciata. Non ci sono stati segreti di bluse sbottonate. Non ci sono stati segreti di gigli lasciati cadere dalle mani stremate. C’erano le notti c’era il filo spinato, c’era il cielo che si guarda per l’ultima volta, c’erano i treni che tornavano vuoti e squallidi, c’erano i treni e i papaveri, e con essi, con i tristi papaveri di una estate da soldati, con un magnifico senso di imitazione si batteva il loro sangue. Intanto su Kalemegdan e sui Nevskij Prospekt, sui Boulevards del Sud e i Quais degli Addii, sui Campi dei Fiori e sui Ponti Mirabeau, meravigliose anche quando non amano, attendevano le Anne, le Zoje, le Jeanettes. Attendevano il ritorno dei soldati. Se non fossero tornati avrebbero dato ai ragazzi le loro bianche spalle mai abbracciate. Non sono tornati. Sui loro occhi fucilati sono passati i carri armati sui loro occhi fucilati, sulle loro Marsigliesi mai cantate fino in fondo, sulle loro illusioni crivellate. Ora sarebbero padri. All’appuntamento d’amore ora attendono come tombe. Mia piccola grande, questa sera ameremo per loro. | ROĐENI 23, STRELJANI 42 Večeraš ćemo za njih voljeti Bilo ih je dvadesetosam Bilo ih je pethiljada dvadesetosam Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi Sad bi bili očevi Sad ih više nema. Mi koji smo po peronima jednog vijeka Odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona Mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili Mala velika moja Večeraš ćemo za njih voljeti. I ne pitaj jesu li se mogli vratiti I ne pitaj je li se moglo natrag Dok je pošljednji put crven ko komunizam Goreo horizont njihovih želja Preko njihovih neljubljenih godina izbođena i uspravna Prešla je budućnost ljubavi Nije bilo tajni o polegloj travi Nije bilo tajni o raskopčanom prvom dugmetu Tamo gdje se svršava vrat Nije bilo tajni o klonuloj ruci s' ispuštenim ljiljanom Bile su noći, bile su žice Bilo je nebo koje se gleda pošljednji put Bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pušti Bili su vozovi i makovi I s' njima, s' tužnim makovima jednog vojničkog ljeta S' divnim smislom podrzavanja Takmičila se njihova krv. A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima Na južnim bulevarima i kejovima rastanka Na cvijetnim trgovima i mostovima Maribo Divne i kad ne ljube Čekale su Ane, Zoje, Žanet Čekale su da se vrate vojnici A ako se ne vrate Svoja neljubljena ramena daće dječacima Nisu se vratili Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi Preko njihovih nedopjevanih marseljeza Preko njihovih izrešetanih iluzija Sad bi bili ocevi, sad ih više nema Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi Mala velika moja Večeraš ćemo za njih voljeti. |